السلام عليكم ورحمة الله وبركاته أعوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم. والصلاة والسلام على رسولنا محمد سيد الأولين والآخرين. مدد يا رسول الله، مدد يا سادتي أصحاب رسول الله، مدد يا مشايخنا، دستور مولانا الشيخ عبد الله الفايز الداغستاني، الشيخ محمد ناظم الحقاني. مدد. طريقتنا الصحبة والخير في الجمعية.

Latest translations

2026-11-21

Lefke
Wa'tasimu bihablillahi jami'an wa la tafarraqu. (3:103) „I svi se čvrsto držite Allahovog užeta i ne razjedinjujte se!“ To je Allahova naredba: Svi vi koji ste na Njegovom putu, držite se čvrsto Allahovog užeta! Držite se zajedno i ne dozvolite razdor! Jer ako se podelite, kaže Allah, Svemogući i Uzvišeni, zadesiće vas samo gubitak i nesreća. Prava snaga nastaje samo kroz jedinstvo. Razdor, s druge strane, donosi samo slabost. Sve nesreće koje su ikada zadesile muslimane potiču upravo odatle: zato što su razjedinjeni. Zato su muslimani nekada na svom čelu uvek imali halifu kao naslednika Poslanika (mir neka je s njim) – sve dok ta služba nije ukinuta, a muslimani ostavljeni bez vođstva i zaštite. Ko je to uradio? Nemuslimani. Njihovim delovanjem na kraju više nije bilo halife – i jedinstvo je potpuno izgubljeno. A gde nema jedinstva, nema ni snage ni blagoslova, a i Allahova zapovest ostaje neispunjena. Kao da to nije bilo dovoljno, posejano je i neprijateljstvo među muslimanima: „Ti si crn, ti si beo, ti si ovo, ti pripadaš onom narodu ili onom plemenu.“ Huškaju jedni protiv drugih, kao da je Allah to želeo! A to želi jedino i isključivo šejtan! Samo šejtan želi da se ljudi – da se muslimani – mrze i međusobno sukobljavaju. Poslanik (mir i blagoslov neka su na njega) kaže: „Musliman je ogledalo muslimana.“ On kaže da muslimani moraju voleti jedni druge i pomagati se u svakom pogledu. Ali današnji muslimani igraju kako šejtan svira – on je svuda umešao svoje prste. Tako uči istorija: svi je znaju, ali malo ko iz nje izvlači pouku. Uzmite nekadašnji Al-Andalus: postali su neprijatelji jedni drugima. I to uprkos tome što je tamo cvetala najveća civilizacija na svetu! U poređenju sa tadašnjom Evropom, Al-Andalus je po pitanju blagostanja, nauke i kulture bio najnaprednije mesto na Zemlji. I šta se onda dogodilo? Korak po korak uvukao se razdor; šejtan je zabio klin među njih. Jedan sultan se borio protiv drugog, jedan emir je ratovao protiv sledećeg. Dok su se oni svađali, neprijatelji su savladavali jednog po jednog i na kraju ih potpuno proterali odatle. Uz najokrutnija mučenja, kroz ubijanja, paljenja i pokolje... Šta su na kraju imali od toga? Ništa! Pa ipak, ljudi do danas ne izvlače nikakvu pouku iz toga. U Al-Andalusu su u suštini bili jedan narod: bili su pod vlašću Arapa i Omejada i pripadali su jedni drugima. Čak i kada su drugi narodi živeli među njima: nisu se borili protiv tuđinaca, već su ratovali jedni protiv drugih na sopstvenom tlu, sve dok se sami nisu uništili. Isto tako prolaze ljudi i danas svuda. Pogledajte Indiju: nemuslimani su ušli sa samo malo vojske, zauzimali jedno područje za drugim i na kraju potčinili stotine miliona ljudi. A njihovo najdelotvornije sredstvo bilo je uvek isto: huškanje ljudi jednih protiv drugih. I zato što čovek ima ego (nefs), to stvaranje neprijateljstva ide zastrašujuće lako. Pravi neprijatelj u međuvremenu samo čeka da oni rastrgnu jedni druge, kako bi na kraju imao lak posao. Zato ljudi, zato muslimani moraju čuti Allahov poziv i slediti Njegovu naredbu! To se posebno odnosi na ljude duhovnog puta (tarikata), jer tarikat nije ništa drugo do put našeg Poslanika. Njegov put je put ljubavi, naklonosti i spremnosti na pomoć. Kaže se: „Ta’āwanū ‘ala-l-birri wa-t-taqwā“ – pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti! Kada neko upućuje na pravi put, onda ga podržite! Ne postavljajte mu prepreke na put i ne zabijajte mu nož u leđa – tako nalažu Allah, Uzvišeni, i Njegov Poslanik. Naš Poslanik je poslao svoje ashabe da upute ljude. Krenuli su zajedno i proneli ovu prelepu veru u potpunoj slozi širom sveta. Zato što su pritom postupali sa potpunom iskrenošću (ihlasom), to je i njima samima i svima drugima donelo obilan blagoslov. Ashabi nikada nisu gajili gnev jedni prema drugima. Čvrsto su se držali zajedno, sledili put Poslanika (mir i blagoslov neka su na njega) i učinili taj predivni put vidljivim za sve. Zato učenici (muridi) i braća i sestre u veri moraju strogo obratiti pažnju na to. Jer, nažalost, iznova čujemo sasvim drugačije stvari, za koje jednostavno nema opravdanja. Svako treba da ostane na svom putu, da ispunjava svoju dužnost i da se ne meša u tuđe poslove. Neka nam Allah pomogne i sačuva nas od šejtanovih zamki, inšallah.

2026-11-20

Lefke
U časnom ajetu koji smo proučili na hutbi, Allah, 'Azza ve Dželle, kaže: „Mi smo ovaj svet ukrasili.“ Sve same lepe stvari... Sve što je Allah, 'Azza ve Dželle, stvorio, prelepo je. Allah, 'Azza ve Dželle, stvorio je sve u savršenom poretku, s planom i tačnom merom. Stvorio je svet na najlepši način. Ali čovek ga je, naravno, upropastio. Činio je stvari koje se Allahu ne dopadaju. Zato je svet izgubio svoj pravi sjaj. I dalje On kaže: „Uprkos svemu njegovom sjaju, na kraju, kada se Čas približi i nastupi Proživljenje, sravnićemo ga sa zemljom.“ „Sa'īdan džuruzā“, kaže On. (Sura El-Kehf, 18:8) „Sa'īdan džuruzā“ – to znači: potpuno ogoljeno i ravno; ni brdo ni planina, ni dolina niti bilo šta drugo... Sve će biti potpuno ravno. Neće ostati ni trave, ni rastinja, niti ijednog drveta... „Učinićemo sve pustom, ogoljenom ravnicom“, kaže Allah, 'Azza ve Dželle. Sve je ovo opomena od Allaha, 'Azza ve Dželle, ljudima, da ništa na svetu neće opstati – drugim rečima: „Ne vezujte svoja srca za ovaj ovosvetski život.“ „Kada odete odavde, od vas ionako ništa neće ostati; ali na kraju ni od celog sveta neće ostati ništa. Ni ukrasi niti bilo šta drugo neće ostati – baš ništa.“ To želi da nam predoči, jer život čoveka ionako traje svega nekoliko godina. Ali oni misle da se ovaj svet nikada neće završiti i da se ništa nikada neće dogoditi. „I svet će proći, i ti ćeš proći“, kaže Allah, 'Azza ve Dželle. Ljudi su prolazni; tek nakon toga stići će do pravog, večnog života. Zato postoji i onaj blagosloveni hadis našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ad-dunyā sijnul-mu'min wa jannatul-kāfir.“ „Ovaj svet je tamnica [zatvor] vernika“, kaže on. To znači: ma koliko blagostanja imao, u poređenju sa Onim svetom, ovaj svet je za vernika poput tamnice. „A raj je za nevernika.“ Nevernik je dozvolio da ga ovaj svet obmane i potpuno je utonuo u njega. Umišlja da sve pripada samo njemu. „Ovo sam postigao, ono sam ostvario! Toliko sam moćan; imam bogatstvo, imetak i sledbenike“, kaže on. Posmatrano tako, ovo je za njih poput raja. Ali u poređenju sa patnjama Onog sveta, ovaj život je za nevernika – čak i u najbednijem stanju, čak i kada bi umirao od gladi – i dalje poput raja. Jer za one koji odbijaju da veruju, kazna na Onom svetu je neizmerno velika. Iz tog razloga svet se za njih smatra rajem. Prenosi se da je šejh Abdul Kadir el-Džilani jednom putovao sa svojim učenicima, jašući visoko na plemenitom konju. Tada mu je jedan stari nemusliman preprečio put, uhvatio uzde konja i upitao: „Kako možete tvrditi: 'Ovaj svet je za nas tamnica, a za vas raj'?“ Šejh Abdul Kadir el-Džilani mu je na to odgovorio: „U poređenju sa blagodatima koje nas čekaju na Onom svetu, ceo ovaj svet je poput tamnice. A tvoje sadašnje, jadno postojanje, u poređenju sa patnjom koja te čeka na Onom svetu, i dalje je poput raja.“ Kada je čovek to čuo, odmah je prihvatio veru i spasao se. Ko pronađe veru, taj se spasava; ko odbije, sam snosi odgovornost. Zato je pogrešno pridavati veliki značaj prolaznim dobrima ovog sveta. Nije dobro dozvoliti da te ovaj svet zaslepi. Nema koristi od jurnjave za ovim svetom sa pohlepnom žudnjom. Ono što Allah odredi, to i daje; a kada nešto uskrati, Allah najbolje zna mudrost koja stoji iza toga. Ono što je nekome suđeno, to će se sigurno dogoditi. Neka nam Allah podari ono što je najbolje i najblagoslovenije. Neka se, inšallah, nikada ne damo obmanuti ovim svetom.

2026-11-19

Other
Poslanik – mir i blagoslov neka su na njega – kaže: „Tahāddū tahābbū“ ili „tahābbū tahāddū“, Allah najbolje zna kako je tačno glasilo; kako god, Poslanik je u tom smislu rekao: „Volite se međusobno, darujte jedni druge.“ Da bi dakle naklonost među vama rasla, Poslanik – mir i blagoslov neka su na njega – savetuje da jedni drugima dajete poklone. Poklon donosi radost čoveku. A i onaj koji daje raduje se tome. Kada drugi prihvati poklon, to prija srcima i obe strane se raduju. Zato Poslanik dalje kaže: Uzvratite ga takođe. Ako se nešto dobije na poklon, trebalo bi uzvratiti pažnjom. Ako se to ne može, onda se prouči lepa dova za drugoga. Jer takva dova blagoslova i sama je neprocenjiv poklon. Poklon se, dakle, prihvatio – čak i ako nekome uopšte nije bio neophodan –, ali ako se ništa materijalno ne može uzvratiti, onda su jedno od srca izrečeno „Neka ti Allah nagradi“ i iskrene dove najveći poklon uopšte. Jer šta uopšte znači poklon jednog čoveka? U poređenju sa onim što Allah može dati, on potpuno bledi. Poslanik – mir i blagoslov neka su na njega –, koji nas je naučio svemu lepom, preneo nam je i ovaj smisao za darivanje. Hvala Allahu, mnogi ljudi jedni drugima daju poklone. Ali to, naravno, mora biti u ime Allaha – a ne iz računice. Danas mnogi ljudi sa ovoga sveta poklanjaju nešto samo kada predosećaju neki interes ili korist. Neka nas Allah sačuva od toga! Iza toga se ponekad kriju pogrešne namere, zato čovek mora biti oprezan. Kada daruješ, čini to isključivo radi Allahovog zadovoljstva. Ne radi lične koristi... Ne, radi Allaha – najveći dobitak je u tome što se to čini radi Njega i što prija ljudima. Ono što se daje iz političke računice ili čistog koristoljublja uopšte ne zaslužuje naziv „poklon“ – neka Allah sačuva! Na to vernici moraju paziti: kada jedni drugima nešto daju, neka to bude iskreno u ime Allaha. Nekada je bilo mnogo velikih učenjaka koji načelno nisu prihvatali nikakve poklone. Jedan od njih bio je imam Ebu Hanife – dosledno je odbijao svaki poklon. Jednostavno ih nije želeo. Bez obzira na to da li je van svake sumnje bilo čisto ili ne... Iz puke pobožnosti. Budući da je bio poglavar čitave pravne škole, na njemu nije smela ležati ni najmanja sumnja. To je verovatno bila mudrost iza toga – Allah najbolje zna –, ali on je poklone bez izuzetka odbijao i ni u šta se nije upuštao. Takođe je retko prihvatao i pozive. Zato što je svuda moglo biti nečeg sumnjivog; njegova bogobojaznost bila je toliko stroga da je po svaku cenu sprečavao da mu i najmanji zalogaj nedozvoljenog dospe u stomak. On je samo jedan primer, bilo je mnogo njih poput njega: Allahovi prijatelji, pravednici – bezbroj takvih ljudi. Nisu ništa prihvatali, odbijali su poklone, nisu jeli nigde gde im poreklo hrane nije bilo jasno i retko su odlazili na gozbe. Njihovo... njihovo duhovno stanje bilo je sasvim posebne vrste. Neka nam Allah pomogne! Mi prosto uzimamo šta god stigne, grabimo, prihvatamo i prosleđujemo dalje. Neka nam Allah to oprosti i nagradi sve ljude prema njihovoj iskrenoj nameri, inšallah. Neka se oni koji daruju i oni koji primaju darove susreću u najboljem razumevanju i neka njihova međusobna naklonost raste. Sasvim u duhu Poslanika, mir i blagoslov neka su na njega... Jer pokloni produbljuju ljubav – tako je podučavao Poslanik, mir i blagoslov neka su na njega.

2026-11-18

Lefke
Allah, Svemogući i Uzvišeni, kaže u plemenitom Kuranu: „Alā inna awliyā' Allāhi lā khawfun 'alayhim wa-lā hum yaḥzanūn.“ (Zaista, nad Allahovim prijateljima nema straha niti će oni tugovati.) (10:62) „Al-ladhīna āmanū wa-kānū yattaqūn.“ (Oni koji veruju i koji su bogobojazni.) (10:63) Istinu je rekao Allah, Uzvišeni. Ljudi koje Allah voli jesu Njegovi prijatelji. Za njih nema ni straha, ni brige, ni tuge. Jer se oni boje jedino i isključivo Njega. Osim Njega ništa ih ne brine; ništa drugo ih ne može opteretiti. Budući da se sve događa po Njegovoj volji, oni provode svoj život u pokornosti Njegovim zapovestima, na putu Allaha i Njegovih poslanika – uvek na dobrobit svojih bližnjih. Jer ovaj svet jednostavno nije savršen. On nije raj; ovde uvek ima nečega što treba podneti. Poteškoće, svakodnevne tegobe – sve su to iskušenja. I svako biva iskušavan na drugačiji način: Jednome se stavlja na teret više, drugome manje. Allahov prijatelj u tome prepoznaje Allahovu ruku. Zato ga nijedno iskušenje ne izbacuje iz ravnoteže. On kaže sebi: „To je odredba koju je Allah za nas odredio.“ I s time se mirimo. Čitavog svog života ostajemo na Njegovom putu. Ali kako nam to uspeva? Tako što se moliš, ispunjavaš svoje dužnosti, činiš po svojim najboljim moćima ono što Allah traži i u tome ostaješ postojan. Što si u tome ustrajniji, što više dobra činiš i okrećeš se Allahu, to se više približavaš Allahu, Uzvišenom. U jednom svetom hadisu kaže se: „Moj rob Mi se približava dobrovoljnim delima…“ Kroz dobrovoljnu predanost vernik se sve više približava Allahu. Biti blizu Allaha najveći je dar za čoveka. A biti daleko od Njega jeste najgore što nekoga može zadesiti. Jer što se više udaljava od Allaha, to više čovek misli da njegova patnja dolazi odnekud sa strane. Misli se da sve drži sam u svojim rukama ili da je sam za sve kriv. A zapravo je sve Allahovo određenje – jer ovaj život je naprosto mesto iskušenja. Ali onaj ko je daleko od Allaha, ne razume smisao iskušenja. Ne zna ni za Allaha, ni za Njegovog Poslanika, ni za veru – i zato živi u stalnom unutrašnjem nemiru. Misli da sve zavisi samo od njega samog. Kada bi se, međutim, prepustio Allahovoj odredbi, sva težina i tuga bi nestale. Jer bi znao: Na kraju će sve ispasti dobro. Međutim, ako se napusti poverenje u Allaha, ako se dela isključivo po sopstvenoj volji, okrene se od Allaha i udovoljava svim prohtevima, sve se čini samo još gorim. Zato bi trebalo da se trudimo da budemo uz Allaha, da pripadamo Njegovim voljenim robovima i da živimo onako kako On to želi. A kako to izgleda? Kada su tvoja predanost i tvoje bogosluženje obeleženi postojanošću, onda si ti Njemu ugodan rob. Ali ako posustaneš i zanemariš ih, onda znaj da je greška u tebi. Uvidi tu grešku i smesta se vrati. Niko nije bez greške. Svaki čovek pravi greške. Ali hvala Allahu: Allah, Svemogući i Uzvišeni, pun je oprosta i u svakom trenutku prihvata iskreno pokajanje. Kada se Njemu vratiš, On tvoje greške pretvara u dobra dela i uzdiže tvoje stepene. Neka nas Allah sve sačuva i učini nas Svojim voljenim robovima, inšallah.

2026-11-17

Lefke
Poslanik, mir i blagoslov neka su na njega, rekao je: „Unṣur akhāka zāliman aw maẓlūman.“ – „Pomozi svome bratu, bilo da čini nepravdu ili mu se čini nepravda.“ Naš Poslanik nam je, dakle, naložio: „Pomozi svome bratu, bez obzira na to da li čini nepravdu ili je trpi.“ Tada su se ashabi začudili: „Ako mu se čini nepravda, naravno da ćemo mu pomoći – ali kako da mu pomognemo ako je on sam taj koji čini nepravdu?“ Jer Poslanik, mir i blagoslov neka su na njega, oličenje je same pravde, same vrline. On pomaže potlačenom, a ne tlačitelju. Ipak, u ovom plemenitom hadisu rekao je: Pomozi obojici – i tlačitelju i potlačenom. „Kako to?“, upitali su. Odgovorio je: „Tlačitelju pomažeš tako što ga sprečavaš da čini nepravdu.“ Jer onaj ko čini nepravdu, na kraju šteti samom sebi. Time navlači na sebe Allahov gnev. On postaje neko koga Allah ne voli. Zato mu pomozite – da ne bi činio nepravdu. Kako bi ostao na pravom putu. Kako bi sledio put našeg Poslanika. Da stane uz potlačene i da im pomogne. Kako bi se oslobodio te loše osobine. Nepravda nije ništa dobro; to je ono što Allah najviše prezire. Ako takav tlačitelj ne odustane od svoje samovolje, Allah će mu poslati nekoga ko je još mnogo okrutniji. Tada će i sam na svojoj koži osetiti nepravdu. Zato je ovaj hadis neizmerno važan. Ashabi su se sasvim s pravom pitali: „Kako je to uopšte moguće?“ Ali najveću pomoć pružaš gotovo više tlačitelju govoreći: „Nipošto to ne radi! Prestani s tim!“ Taj čovek ti uopšte ništa nije uradio; on je slab – zašto mu činiš nepravdu? Šta je on to skrivio? Ne nanosi ti nikakvo zlo, ne radi ti apsolutno ništa. Kada bi te napao ili ugrozio, ti bi se naravno branio – to se ne smatra nepravdom. Ali nepravda je šikanirati slabije i praviti se važan pred ljudima koji su slabiji od tebe samog. Raditi tako nešto je za svaku osudu. Zaustaviti ga znači pomoći tlačitelju: ukazati mu na greške, opomenuti ga i probuditi mu savest – upravo to ga spasava. Tako ostaje sačuvan od velikog zla. Vraća se razumu kako ne bi navukao Allahov gnev na sebe. To je od najvećeg značaja. Neki ljudi se ustručavaju ili se osećaju nelagodno: „Kako to uopšte reći?“ Ne, moraš to izgovoriti! To je dobar savet. Ko ne prihvati dobar savet, gorko će zažaliti. Dobar savet – iskren savet je sama suština vere. Moraš ga opomenuti, kako nepravednik ne bi mislio da je u svemu u pravu. Kako bi shvatio: „Ono što sam uradio bila je greška.“ Sigurno je da tako nešto nije uvek jednostavno. I to sigurno ne leži svakome. U nekim situacijama ide, u drugima ne – ali dati iskren savet na kraju svakome prija. Neka nam Allah pomogne u tome. Da bar – inšallah – nikada nikome ne učinimo nepravdu, ni svesno ni nesvesno... Naravno da postoje slučajevi gde teška osoba deluje slabo, ali te ipak stalno provocira, muči i napada; to je druga tema. Ovde se radi o sledećem: učiniti nepravdu bez razloga nekome ko ti ni na koji način ne šteti, samo zato što je slab i bespomoćan – to nikako ne dolazi u obzir. Neka nam Allah svima pomogne, da nikada ne dođemo u takvu situaciju. Jer niski ego uvek želi da tlači slabe. To je ružna strana ljudskog ega. Ako se suoči s jačim od sebe, povlači se; ali ako oseti slabost, nemilosrdno nasrće na njega. Neka nas Allah sve promeni nabolje, inšallah.

2026-11-16

Lefke
Jednom je jedan ashab došao Poslaniku i zamolio ga: „Daj mi dobar savet.“ U tom smislu je upitao: „Kome dugujem najviše pažnje i poštovanja?“ Naš Poslanik (neka su mir i blagoslov na njega) je odgovorio: „Svojoj majci.“ Na ponovno pitanje opet je odgovorio: „Svojoj majci.“ Tek kada je još nekoliko puta ponovio pitanje, na kraju reče: „Svome ocu.“ Poštovanje majke spada, dakle, u najosnovnije dužnosti u islamu. Uzvišeni Allah joj je podario milost da bude majka ljudima. Ona je nosila dete pod srcem, štitila ga, brinula o njemu i odgojila ga. A najvažnija i najlepša stvar u životu jeste dobar odgoj. Zato poštovanje prema majci postavlja temelj za uzoran karakter. Majka je poput škole; sve suštinsko ljudi prvo nauče od nje. Zato učenjaci, kao i naš Poslanik (sallAllahu alayhi wa sallam), naglašavaju koliko je presudno dobro vaspitati majke. Danas je, hvala Allahu, godišnjica otkako je naša poštovana majka, Hacı Anne, nakon života posvećenog služenju, napustila ovaj svet. Neka Allah bude zadovoljan njome – za sve nas bila je poput majke. Čitavo svoje postojanje posvetila je služenju našem šejhu-ocu. Ono što je kod nje bilo najupečatljivije: u svakom pogledu, bez izuzetka, bila je uzorna ličnost. Svetli primer kako za žene, tako i za muškarce. Njena ličnost nosila je crte istinske Allahove prijateljice. Kao saputnica Sultana al-Evlije, smatrala je sve učenike, braću i vernike svojom rođenom decom. Njena najistaknutija vrlina pri tome bila je: nikada nije pravila razliku među njima. Nikada nije pomislila niti rekla: „Ovo dete mi je draže od onog drugog.“ Takva pravičnost srca retko se sreće u današnje vreme. Kod nekih se to jedva primećuje – mada se ipak oseća – dok kod drugih odmah upada u oči: Jedno dete se nosi na rukama, dok se prema drugom postupa kao prema poslednjoj rupi na svirali. U krugovima u kojima smo odrasli, nažalost, to smo često viđali. Ali nekoga poput Hacı Anne, ko je bez izuzetka svakom detetu pružao jednaku, iskrenu ljubav i pažnju, gotovo da nije bilo. Ako se prema detetu nejednako postupa, to u vaspitanju nanosi razornu štetu. Ono tada ne samo da biva nepotpuno vaspitano, već trpi i duševne posledice. I to dete to kasnije prenosi na svoju decu, a ova opet na sledeću. Tako društvo malo-pomalo odgaja potpuno posrnulu generaciju. Egoističnu generaciju bez poštovanja i bez imalo stida. Zato moramo proučavati živote takvih čestitih ljudi i učiti iz njihovog držanja. Za naše društvo i za svakog pojedinca to je od životnog značaja. Jer da bi se odgojili iskreni ljudi, potrebno je pre svega jedno: pravednost. Čak i u Časnom Kuranu Allah opominje u pogledu braka: Nikada nemojte nepravedno favorizovati jednu u odnosu na drugu. Pravednost je vrhovna zapovest. I čak ako čovek u sebi oseća različitu naklonost, to se ni u kom slučaju ne sme pokazivati. To što su danas mnogi ljudi nemirni i nesrećni, u velikoj meri potiče od toga što im majke često nisu mogle pružiti vaspitanje puno ljubavi i zasnovano na vrednostima. Jer kako majka oblikuje svoje dete, tako će i ono kasnije vaspitavati svoje – i taj lanac se nastavlja. Zato je toliko presudno razumeti ovu tačku. Odgojiti bogobojazno dete od neprocenjive je vrednosti – ne samo za same roditelje. Jer naš Poslanik (sallAllahu alayhi wa sallam) je podučio: Kada čovek umre, prekidaju se sva njegova dela – osim u tri slučaja: Prvo: korisno znanje koje je preneo; dokle god ljudi imaju koristi od njega, njegova knjiga dobrih dela ostaje otvorena. Drugo: trajno dobro delo – poput škole, džamije ili bogomolje; nagrada za to neprestano teče. I treće: čestito dete. Ko vaspitava decu, mora, dakle, znati kako da odgoji takvo dobro dete. Koji je pravi put za to? Šta je presudno? Sigurno ne ono što se u današnje vreme često praktikuje. Ne naučiti dete lepom ponašanju, tako da samo iskorišćava roditelje i njima komanduje – to nema nikakve veze s vaspitanjem. Dete takođe traži zdravo vođstvo, zrelost i disciplinu. Ako u mladosti ne nauči da se nosi sa malim preprekama, kao odrasla osoba slomiće se pred prvim pravim životnim teškoćama i potpuno izgubiti oslonac. Zato je razborit odgoj dece toliko suštinski važan. Odgovornost majki je ogromna – a njihov položaj je uzvišen. Neka Allah uzdigne njihove stepene na onom svetu, insha'Allah. One su bile daleko iznad nas; neka Njegovom milošću svi ponovo budemo ujedinjeni s njima u Džennetu. Neka nam pripadne njihov blagoslov i neka nam bude dato da zauvek boravimo uz njih. Jer mi ih volimo od srca; a naš Poslanik (sallAllahu alayhi wa sallam) je rekao: „Čovek je s onim koga voli.“ Neka Allah podari da u večnosti budemo zajedno s njima u Džennetu. Insha'Allah.

2026-11-15

Lefke
Poslanik – mir i blagoslov neka su s njim – uči ljude svakoj dobroj reči, svakom dobrom delu, jednostavno svemu na savršen način. Nema čoveka koji je uzvišeniji od njega. Radi Poslanika – mir i blagoslov neka su s njim – Alah, Uzvišeni, stvorio je celokupno stvaranje i sve načinio tako lepim. Ko želi da mu bude blizak, mora ga voleti od srca. Ako je ijedan čovek zaista vredan da bude voljen, onda je to Poslanik – mir i blagoslov neka su s njim. Oni koji idu njegovim putem, koji su povezani s njim... upravo su to ljudi koje treba voleti. Ljubav prema njima nikada ne prestaje. Ona uvek donosi samo dobro. To je ljubav koja isključivo koristi i ne nanosi nikakvu štetu. U čoveku leže ljubav i strast; čovek može razviti naklonost prema svemu i svačemu. Ponekad je, međutim, ta ljubav usmerena ka lošim stvarima. Ljudi često podležu onome što je pogubno. I tako mnogi poklanjaju svoje srce beskorisnim, lošim ili potpuno besmislenim stvarima; vezuju se za njih celim svojim srcem. Za to traće ceo svoj život. Žele da oponašaju sve što oni rade i po svaku cenu krenu istim putem. A Alah, Uzvišeni, ipak je ljudima podario razum. U plemenitom Kuranu On na mnogim mestima opominje: „Afala ta'qilun?“ – „Zar uopšte ne koristite svoj razum?“ Jer samo onaj ko koristi svoj razum može uopšte spoznati istinu. A onome ko ne koristi svoj razum, ništa ne vredi: bez obzira na to koliko čita, koje diplome stiče ili koliki je njegov ovozemaljski ugled. Pomislite na sve moćnike ovoga sveta: sultane, kraljeve, vladare... Milioni ljudi bili su pod njihovom komandom, odavali im počast i klanjali se pred njima. I šta je na kraju ostalo? Na hiljade i hiljade njih je došlo i prošlo. O većini njih danas više niko ne govori. Samo se retkih, poput faraona, Nimroda ili Karuna, još uvek sećaju – a bilo je bezbroj bezimenih vlastodržaca koji su nekada vladali svetom i potčinjavali ljude. A onima koji su im tada klicali, svo to veličanje nije donelo ni najmanju korist. Možda su kratkoročno imali ovozemaljske koristi, ali im na onom svetu nije ostalo ništa osim gorkog gubitka. Ako, dakle, tražiš ljubav koja će ti istinski koristiti, onda teži ljubavi prema Alahu, Njegovom Poslaniku, Alahovim prijateljima i čestitima – upravo to će ti pomoći. Jer Poslanik – mir i blagoslov neka su s njim – rekao je: „Čovek će biti s onim koga voli.“ Ova ljubav te nosi kroz sva vremena. Ona zauvek ostaje uz tebe. Ona se ne završava u grobu – bićete večno zajedno u Dženetu. U suprotnom, ljudi se suviše lako daju zaslepiti. Nasasedaju na najbanalnije stvari, dopuštaju da ih zavede sjaj ovoga sveta i ne mare ni za dozvoljeno ni za zabranjeno. Trče za prolaznim, želeći samo da se zabave i zadovolje svoje strasti. Ali na kraju, na onom svetu, buđenje će biti puno kajanja. Neka nas Alah sačuva od toga! Prava naklonost i ljubav pripadaju jedino i samo Alahu. Jer samo On traje večno – a vrednost ima samo ono što je trajno. Sve prolazno, što iščezava, nema nikakvu stvarnu vrednost. Neka Alah održi ovu ljubav živom u našim srcima, inšalah. Ono što je zaista važno jeste iskrena ljubav prema Poslaniku – mir i blagoslov neka su s njim.

2026-11-14

Lefke
Da, postoji ajet o sinovima Israilovim, ali plemeniti Kur'an važi za sve nas. Ono što se tamo naziva „sebt“ jeste subota – njihov sveti dan, dakle za njih ono što je za nas petak. Tog dana im je zabranjeno da love – lovljenje ribe i tome slično, sve je to zabranjeno. Do dana današnjeg, vernici među njima ne rade subotom, ne rade apsolutno ništa. Po Allahovoj mudrosti, njihovi gradovi su se nalazili tik uz more. Lovili su ribu, jeli je i prodavali; tako su radili. U plemenitom Kur'anu se kaže: tokom cele sedmice u moru nije bilo ribe; ali čim bi došla subota, zabranjeni dan, more je vrvelo od riba. A zašto? Bima kanu yafsukun. (7:163) Kaže se: zato što su grešili i činili razvrat. Zato im je Allah kao kaznu ostalim danima davao samo po koju ribu, tek toliko da prežive; subotom bi, naprotiv, sve ribe isplivavale na površinu. To podjednako važi i za naše današnje vreme. Naš Poslanik (neka su Allahov blagoslov i mir na njega) kaže: „Ako trčiš za ovim svetom, nećeš ga stići; trči za njim koliko god hoćeš, ipak ga nećeš dostići. Samo ako Allah hoće, On će ti ga dati.“ Zato se čuju mnogi ljudi kako se jadaju: „Ah, radim i radim – taman što treba da uspe, ipak ne uspe; uvek propadne tik pred ciljem.“ Do čega li je to? To upravo pokazuje da to nije tvoj određeni udeo (opskrba) – ili da ti nedostaje pouzdanje u Allaha. Pouzdanje u Allaha – u današnje vreme niko više nema pouzdanja u Allaha. Naš Poslanik kaže: Ako pustiš ovaj svet, uzdaš se u Allaha i nastaviš svojim putem, onda će ovaj svet sam trčati za tobom; tvoja opskrba će sigurno stići do tebe. Allah, Svemoćni i Uzvišeni, odredio je opskrbu za svakog čoveka. Onaj ko nosi pravu veru u srcu, to zna; zato ne razbija glavu razmišljajući: „Kako ću živeti, šta ću raditi?“ Allah je taj udeo odavno odredio – bez obzira na to gde se nalaziš, on će naći put do tebe. Zato ne brini. Radi svoj posao kako bi zaradio za život, a ostalo s poverenjem prepusti Allahu. Ako ti je određeno, Allah će ti to sigurno dati. Ako nije, možeš se truditi koliko god hoćeš – ono što ti nije određeno, neće ti ni doći. Neko će se onda opet javiti i reći: „Ali ja sam ipak probao ovo i uradio ono...“ Čoveče, kad bi svi razmišljali kao ti, niko više ništa ne bi mogao da uradi – i na kraju ni za tebe ne bi ostalo ništa. Takva je Allahova mudrost; to znači, ova pouka u plemenitom Kur'anu ne važi samo za sinove Israilove, plemeniti Kur'an važi za svakog pojedinog čoveka. Zato se uzdaj u Allaha, ojačaj svoju veru i ostani postojan u pokornosti Njemu. Ne po principu: „Služim Allahu zbog novca“, već Mu služiš zato što je to Njegova zapovest – tvoja opskrba je ono što ti On daruje. Ne treba radi opskrbe da obožavaš opskrbu, već da obožavaš samog Allaha; jer Onaj koji opskrbljuje (er-Rezzak) jeste Allah, Svemoćni i Uzvišeni – On će te opskrbiti. Imaj poverenja u Njega; sa Allahovom dozvolom, opskrba će doći sasvim sama, trčaće za tobom i neće te izneveriti. Pa vidimo današnje ljude koji neprestano jure za njom. Dok govore: „Uzeću još jedno, uzeću deset“, gube i ono jedno koje su već sigurno imali; na kraju ostaju potpuno praznih ruku. Zato je najveći Allahov dar ljudima, istinsko bogatstvo, zapravo vera. Vernik se ni oko čega ne brine i ničega se ne boji; jer vera znači verovati u Allaha, oslanjati se na Njega i potpuno Mu verovati. Neka Allah svima nama podari tu pravu veru, inšallah.

2026-11-13

Lefke
Naš Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu) imao je mnogo briga zbog licemera; to jest, naš Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu) sve ih je poznavao, ali to nije pokazivao i iz pristojnosti nikada nije govorio: „Ovaj je licemer“ ili „ovaj nije“. Ali Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu) kaže: Nakon toga uvek iznova ima licemera. Pod „licemerima“ misli na one koji se pretvaraju da podučavaju i žive islam, koji spolja izgledaju kao muslimani, ali su iznutra puni neverstva, nemaju veru ili su neprijateljski nastrojeni prema islamu – to su licemeri. U časnom Kuranu se kaže: Ako se licemeri pokaju, Alah će im ipak oprostiti; a ako ne, onda je to do samog Alaha. Ali ono što je presudno jeste plemeniti hadis našeg Poslanika (mir i blagoslov neka su na njemu): „Ono čega se najviše plašim“, kaže Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu), „jeste rečiti licemer.“ Licemer koji drži lepe govore. Licemer koji se pretvara da ljudima objašnjava veru – upravo on nanosi najveću štetu. To je upravo čovek na čije lepe reči ljudi nasedaju, koji u svoje govore postepeno ubacuje stvari koje u islamu uopšte ne postoje, koji ih prikazuje kao da pripadaju islamu; koji stvari koje ne stoje u islamu, ni u sunetu, ni u Kuranu, polako podučava ljude – za kojim ljudi trče jer govore: „Tako lepo priča, to je veliki učenjak“, dok u stvarnosti pokušava da uništi islam. „Od takvog se najviše plašim“, kaže Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu). Ljudi nasedaju na to; a oni ih obmanjuju govoreći: „U Kuranu piše tako – ovaj put kojim ljudi idu već hiljadu, hiljadu i petsto godina, nije pravi put.“ To što oni pričaju danas se najviše... Ranije se tako nešto jedva pročulo; tada bi se neki licemer pojavio negde u svom selu ili džamiji, malo govorio, i troje, petoro ljudi bi išlo za njim. Danas, međutim, takav neko svuda objavljuje svoje priloge, i hiljade, ma hiljade ljudi ga prate; oni organizuju skup, i dvadeset, trideset hiljada ljudi pohrli tamo. A zašto? Zato što ljudi misle: „To je učenjak, lepo govori, to što govori je istina.“ Pri tome prodaju neistinu kao istinu i podučavaju ljude stvarima koje su u suprotnosti sa islamom i koje mu se protive. A šta je najgore u onome čemu podučavaju i što se protivi islamu? Najveći neprijatelj licemera jeste naš Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu). Najveći neprijatelj je šejtan, a najveći neprijatelj šejtana je naš Poslanik – a kod njih je potpuno isto. Čim naš Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu) nešto kaže, oni postaju razdraženi i besni, to im ne odgovara – upravo to je njihova odlika. Čim ti nešto kažeš ili pohvališ našeg Poslanika (mir i blagoslov neka su na njemu), oni zavode ljude i tvrde: „Pripisao si Alahu druga!“ Oni žele da se naš Poslanik uopšte više ne spominje. Upravo to je najočitiji znak licemera. Ko našem Poslaniku ne ukazuje poštovanje i ne uvažava njegov položaj, taj je pravi licemer. Čak i ako zna ceo Kuran napamet, uči hadise napamet i vlada svim naukama – on ipak ostaje licemer. Licemer je onaj ko našem Poslaniku (mir i blagoslov neka su na njemu) uskraćuje poštovanje. Čovek koji zna samo tri sure, ali u srcu nosi ljubav prema našem Poslaniku, bolji je od deset hiljada ovih učenih licemera. Onaj ko našem Poslaniku (mir i blagoslov neka su na njemu) ne ukazuje poštovanje, ne dopire ni do njegovog nokta. Jer Alah, Uzvišeni, stvorio je ceo univerzum u čast našeg Poslanika (mir i blagoslov neka su na njemu); njemu pripada najviši položaj. Ako onda ustaneš i kažeš: „Ja sam učenjak, ja sam to pročitao i tako shvatio“, „Ovaj učenjak je rekao ovo, onaj učenjak je rekao ono“, i ti na osnovu njihovih reči uskraćuješ poštovanje našem Poslaniku (mir i blagoslov neka su na njemu), onda si ti najveći licemer. Jer ti doduše imaš znanje, ali i zavodiš ljude – onda si dakle na strani šejtana, neka nas Alah sačuva od toga. Neka nas Alah sačuva od njihovog zla. Kao što je naš Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu) rekao: „Od ovih se najviše plašim.“ I zaista, najveća šteta... Zašto naš Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu) toliko brine za svoj umet? „Moj umete!“, uzvikuje Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu); on voli svoj umet i želi da bude spasen. Kada se pojave takvi đavoli, on kaže: „Plašim se za njih“, jer čovek dozvoli da mu jedna, dve lepe reči zavrte glavu, skrene s pravog puta i trči za njima. Upravo toga se plaši naš Poslanik (mir i blagoslov neka su na njemu); neka nas Alah sve sačuva od njihove nesreće. Neka Alah podari uputu. Ako se pokaju, Alah, Uzvišeni, prima njihovo pokajanje; neka Alah i njima podari uputu, inšalah.

2026-11-12

Lefke
Naš Poslanik (neka su mir i blagoslov Allahov na njega) kaže: „Ad-dāllu ʿalā l-ḫairi ka-fāʿilih.“ Onaj ko uputi na dobro delo dobija istu nagradu kao i onaj ko ga učini – čak i ako ga sam ne uradi. Dobra dela donose korist celom čovečanstvu. A Allah, Uzvišeni i Moćni, želi najbolje za ljude. Upravo zato je Allah poslao poslanike: da ljudima pokažu put ka dobru gde god postoji prilika da se ono učini. A posle njih su došli ashabi, Allahovi prijatelji, učenjaci, pravnici, učitelji – jednostavno svi... Čak i ako se sasvim običan čovek trudi da uradi nešto dobro – ili ako to ne može sam, pa uputi nekog drugog govoreći: „Ja to ne mogu, možeš li pomoći?“ –, onda za to dobija podjednaku nagradu kao i onaj ko to učini. Jer u suštini naše vere, islama, sve se svodi na činjenje dobra. Sve što je dobro treba i činiti – na to nam se ukazuje. A zlo, s druge strane, treba sprečavati. Zato treba reći: „To je loše, nipošto to ne radite!“ Ponekad ljudi više uopšte ne znaju šta je dobro, a šta loše; mnogi su danas izgubili osećaj za to i jednostavno na sve klimaju glavom. Ljudi danas čak i najnezamislivije stvari smatraju potpuno normalnim. Ali čak i ako samo kažeš: „To nije u redu“, to već ima značaja. Jer time jasno stavljaš do znanja da je Allah to zabranio i da je to u suprotnosti sa čovekom i njegovom prirodom – i to će ti se računati kao dobro delo. To se računa kao da si i sam učinio dobro. Ali ako još i odobravaš zlo i kažeš: „Nema problema, samo nastavite“, time samo sebi nanosiš štetu i nemaš nikakve koristi od toga. Naš Poslanik (neka su mir i blagoslov Allahov na njega) uvek je činio dobro i svojim primerom pokazivao ljudima najviše stupnjeve dobra. I ne samo muslimani – kada bi svi ljudi sledili put koji je naš Poslanik pokazao, na svetu bi danas vladali mir, blagoslov i lepota. Ali pošto su skrenuli s tog puta i pošli lošim stazama, više nikome ne koriste – na kraju im ostaje samo šteta. Zato činite što više dobra možete, gde god vam se za to pruži prilika. U uzvišenom Kuranu izričito stoji kao zapovest: „Wa-fʿalū l-ḫair“ – to jest: „Činite dobro!“ Ako već sam ne možeš to da uradiš, onda bar uputi nekog drugog na to i reci: „To je dobro delo.“ Kada on to uradi, Allah će i tebi udeliti deo te nagrade. Neka Allah svima nama omogući da činimo dobro. Da bi se činilo dobro, ne mora se biti versko lice niti učenjak. Svako može da čini dobro – zaista svako. Zato nam je Allah zapovedio: „Činite dobro!“ Klonite se zla. Neka nam to Allah podari – neka On svima nama omogući da uvek činimo dobro, inšallah.