Mawlana Sheikh Mehmed Adil. Translations.

Pa ko hoće, neka vjeruje, a ko hoće, neka ne vjeruje. Allah, Moćni i Uzvišeni, kaže: "Ko želi, neka vjeruje, a ko želi, neka ostane u nevjerstvu." Ovo je stvar srca. Ne može se niko prisiliti da postane musliman. Čak ni tokom osvajanja niko nije bio prisiljen da promijeni svoju vjeru; nije bilo prisile. Ko je htio postati musliman, postao je. Ko nije, ostao je pri svojoj vjeri, plaćao je porez i tretiran je kao građanin. Zašto ovo spominjemo? Ovih dana je Papa, poglavar katoličkog svijeta, ovdje u posjeti. Pozadina njegove posjete povezana je sa izmjenom vjere od strane sveštenika koji su se okupili prije 1700 godina u Nikeji. Jer su paganski Rimljani Isusove sljedbenike nazivali "Nasrani". Progonili su ih i ubijali, i nigdje im nisu dali mira. Na kraju su, po sopstvenom nahođenju, pomiješali paganstvo sa kršćanstvom. Prije 1700 godina, dakle 325 godina nakon Isusa, rekli su: "Mi smo sada također kršćani" i dogovorili su se. Ali su izmijenili vjeru – Allah sačuvao – tvrdeći: "Ne može postojati samo jedan Bog; On mora imati porodicu, On mora imati dijete." Kada su istinski sljedbenici Knjige, koji su slijedili Isusa, to odbili, svi su sakupljeni kako bi ih ućutkali. Na saboru u Nikeji rečeno je: "Ovo su pravi kršćani, druge ne prihvatamo." Nisu trpjeli nikoga izvan svog učenja i uklonili su ih. Ko je mogao pobjeći, pobjegao je; ko je ostao, morao je ili prihvatiti novu vjeru ili je bio ubijen. To je suština stvari. To je događaj koji se zbio prije 1700 godina. Bilo je mnogo grupa koje su bile izvan državne religije koju su oni proglasili. Jedna od njih bila je grupa koju su nazivali "nestorijanci". I Salman el-Farisi je slijedio taj put prije islama. Monasi su prenosili pravu vjeru; kada bi jedan umro, uputio bi na sljedećeg. Na kraju su ga poslali u Medinu s riječima: "Poslanik (mir s njim) će se tamo pojaviti." I tako je on našao našeg Poslanika (mir i blagoslov na njega) u Medini. On je potekao iz te grupe, iz tog lanca. To znači da je većina njih priznavala Allahovu jednoću i Njega obožavala. Kada se zatim pojavila ta rimska grupa, napisali su lažna evanđelja i prisilom i ubijanjem odvratili cijeli kršćanski svijet s pravog puta u mnogoboštvo. Upravo se to dogodilo. Ali inšallah, ovaj susret će biti povod da ljudi prepoznaju pravi put. Naši ljudi se boje i pitaju: "Da li se pravi crna magija? Hoće li se nešto desiti?" Ne, nema razloga za brigu. Ovo je domovina evlija, šehida i ashaba Poslanika. Zato niko, ma ko došao, ne može ništa učiniti; ništa se neće dogoditi. Gosta treba ugostiti. Tretirajmo ih lijepo. Možda Allah ulije svjetlo vjere u njihova srca, tako da spoznaju istinu, inšallah. Pretposljednji Papa se iznenada susreo sa Šejh Babom i kratko nakon toga se povukao sa papinske dužnosti. To je nešto što se nikada prije nije desilo u historiji. Pitali smo Šejh Efendiju: "Zašto je to učinio?" Šejh Baba je rekao: "Vidio je istinu." Kada je vidio istinu, odustao je. Narodu su dali izgovor; rekli su: "On ne želi nastaviti iz zdravstvenih razloga." Zapravo, nijedan Papa se ne zamjenjuje prije nego što umre. Nikada prije nije bilo nikoga ko je podnio ostavku. Čak i ako je bio bolestan, ostajao je na dužnosti do smrti. Ako Allah hoće, ova posjeta će biti povod za uputu ljudi. A čak i ako ne bude: Mnogi svećenici i monasi u njegovom okruženju spoznali su istinu i tajno postali muslimani, iako i dalje obavljaju svoje dužnosti. Ima ih na hiljade, stotine hiljada, i uvijek ih je bilo. Zato nema razloga za strah ili brigu. I reci: "Došla je istina, a nestalo je laži." "Došla je istina, a nestalo je laži." Kada istina dođe, laž više nema nikakvu vrijednost niti ugled. Zato se naš narod ne treba bojati: "Šta će se desiti? Šta se zbiva?" Bez straha. Allah je s nama, istina je Allah, Moćni i Uzvišeni. Istina će se objelodaniti. Čak i ako ne sada: Baš kao što je došao Papa, doći će i Isus. Uz Allahovu dozvolu, on će ukloniti svu tu laž. Neka Allah to okrene na dobro. Inšallah, neka to bude povod za uputu. Imamo mnogo braće koja su se sa stranputice vratila pravoj vjeri; hvala Allahu, to je većina. Inšallah, neka Allah muslimanima ovim povodom podari budnost, kako bi se čvrsto držali istine.

Da ne obožavate šejtana! On vam je, uistinu, otvoreni neprijatelj! (36:60) Allah, Moćni i Uzvišeni, kaže: "Šejtan je otvoreni neprijatelj." I On opominje: "Ne slijedite šejtana." Šejtan nije prijatelj; i on to nikada neće ni biti. Njegove zamke su brojne; svaki korak koji čovjek napravi okružen je šejtanskim zamkama. Ako misliš: "Malo ću se sprijateljiti sa šejtanom da me ne bi odveo u zabludu", onda si samog sebe obmanuo. Ako ga budeš slijedio makar i jedan korak, on će te gurnuti u propast. On ti nikada ne želi dobro. Želi li neprijatelj ikada dobro čovjeku? Nikada. On nastoji da ga uništi i baci u jad. Upravo takav je šejtan. Ljudi ga današnjice slijede i govore: "Ići ćemo samo dio puta s njim, a onda ćemo se vratiti." Ali, rijetki se vrate. Jer, jednom kada ga budeš slijedio, on te vuče nadolje... On nanosi štetu za štetom i baca čovjeka u nesreću. On uništava i ovaj i onaj svijet čovjeka. Allah, Moćni i Uzvišeni, kaže: Šejtanove spletke su, zaista, slabe. (4:76) "Bez sumnje, šejtanova spletka je slaba." Kada se čovjek pokaje i zatraži oprost, sav šejtanov trud je uzaludan. Zato je Allah, Moćni i Uzvišeni, čovjeku ukazao milost. On je stvorio šejtana, ali Svome robu nije zatvorio vrata pokajanja. Zahvaljujući vratima pokajanja, počinjeni grijesi se opraštaju, pa čak i pretvaraju u dobra djela. Zato naš Poslanik (neka je Allahov mir i spas na njega) kaže: "Kajte se i tražite oprost svakog dana." Naš Poslanik (neka je Allahov mir i spas na njega) kaže: "Ja se pokajem i zatražim oprost sedamdeset puta dnevno." Iako je naš Poslanik (neka je Allahov mir i spas na njega) bio bezgrješan, on se kajao i tražio oprost. Mi se sada moramo neprestano kajati i moliti za oprost. Da bi se uklonile zamke na ovom putu i poništile šejtanove spletke, neophodno je kajati se i tražiti oprost. Ipak, mora se biti budan da se ne bi upalo u njegove zamke. Neka nam Allah bude na pomoći. Neka nas Allah sačuva od zla našeg ega i šejtana. Neka nas Allah sve zaštiti, inšallah.

Naš Poslanik – neka su mir i spas na njega – kaže: Postoje dvije stvari koje pripadaju samo Allahovom znanju. Ne vjerujte nijednom čovjeku koji tvrdi: "Ja znam ovo, ja znam ono." Prva od njih je duša. Duša je pod Allahovom naredbom; samo je On poznaje. Danas postoje ljudi koji se predstavljaju kao "učenjaci". Oni opisuju dušu i govore da ona čini ovo ili ono. To nisu učenjaci, oni su neznalice. Jer Allah, Moćni i Uzvišeni, kaže: "Er-rûhu min emri rabbî" (17:85). Ona je stvar moga Gospodara; ona je samo u Allahovom znanju. I naš Poslanik – neka su mir i spas na njega – nije rekao ništa drugo... Naš Poslanik ionako prenosi Allahove naredbe. Niko je ne poznaje – kakva je, kakva joj je bit. Niko osim Allaha to ne zna. Drugo je sudbina. I sudbinu ne poznaje niko osim Allaha. Kakva je, da li je dobra... Ono što nazivamo sudbinom jeste naš život. Šta god ti je određeno, to se i pokaže. S tim živiš i s tim odlaziš na onaj svijet. Sudbina je jedna od Allahovih tajni. Zato se čovjek mora prepustiti sudbini kada se nešto dogodi. Bilo dobro ili loše, to je jedno... Kaže se: "Mora se podnijeti ono što ti sudbina donese." Sudbini se ne može pobjeći. Ako joj se i izmakne, to je samo uz Allahovu dozvolu... Naš Poslanik (neka su Allahov mir i spas na njega) je naznačio da sadaka može otkloniti nevolju, ali ono što se treba dogoditi, dogodit će se. A kada se dogodi... Ti živiš svoj život: ženiš se, razvodiš se, odlaziš i dolaziš... Sve to je tvoja sudbina. Kada se ta sudbina ispuni, ne buni se, ne krivi nikoga i ne traži grešku u drugima. To je Allahova odredba, Njegova odluka. Dogodilo se i prošlo je. Šta god da učiniš, to više ne možeš promijeniti. Pomiri se s tim i reci: "To je došlo od Allaha." Pokaži zadovoljstvo time, to je bolje za tebe. Ako se pobuniš, ne gubiš samo svoju nagradu, već i samom sebi nanosiš bol. Kada se nešto dogodi... Prihvatanje sudbine je temelj tarikata i ono što je svakom čovjeku potrebno. Ali ljudi općenito – oni koji nemaju pojma o tarikatu, vjeri ili vjerovanju – krive druge. U današnjem svijetu to je uglavnom posljedica onoga što nazivaju "demokratijom": pobuna. Ljudi nisu zadovoljni ni sa čim. Bilo da je politika ili druge stvari: igre, fudbal, ovo i ono... Ljudi se stalno uzrujavaju zbog toga. Dogodilo se, prošlo je! Možeš se buniti koliko god želiš, možeš se mučiti, ali ne štetiš nikome osim samom sebi. To je tvoja sudbina. Budi zadovoljan time, prihvati je. Pokoravaj se Allahu. Treba moliti: "O Allahu, ovo je došlo od Tebe. Podari nam nagradu za to i učini da ishod bude dobar." Tako stvari stoje. Ove teme su važne, jer tako protiče ljudski život. Postoje duša i sudbina – u to se ne smiješ miješati. Znaj da one dolaze od Allaha, Moćnog i Uzvišenog, i prepusti se. Neka Allah svima nama pomogne. Neka naša sudbina bude blagoslovljena, a naš kraj dobar; to je najvažnije.

Zaista je Allah Opskrbitelj, Vlasnik moći, Silni. (51:58) Opskrbitelj je Allah, Moćni i Uzvišeni. Ljudi ne razmišljaju o sadašnjosti, već se brinu za budućnost i raspituju se o njoj. Govore: "Za nekoliko godina ljudi više neće biti potrebni za rad." "Mašine i uređaji će sve obavljati." "Čovjek se više ne mora ni mentalno naprezati; izmislili su nešto poput 'vještačke inteligencije'." "Navodno će ona sve preuzeti." Pitaju: "Šta će čovjek tada raditi? Od čega će živjeti?" Ko tako pita, vjerovatno je samo običan čovjek. Ali ljudi duhovnog puta, vjernici, moraju znati da je Allah, Uzvišeni, Opskrbitelj. Čak i kada bi cijeli svijet postao tvrd kao gvožđe, a nebo kao bakar, Allah, Moćni, ipak daje opskrbu. Jer On je Opskrbitelj. Mora se čvrsto vjerovati da opskrba dolazi. Čak i kada ne bi bilo više ni kapi vode, tvoj dio bi stigao do tebe. Sve vidljivo i nevidljivo je u Allahovom znanju, Njegovoj moći i Njegovoj volji. Zato sumnje svjedoče o slaboj vjeri. Neka nas Allah sačuva od toga. Ma koliko se trudili, životna opskrba nije u njihovim rukama, već u Allahovim rukama. Dobit ćeš tačno ono što ti je određeno. Kada se tvoja opskrba potroši, nećeš moći progutati ni zalogaj, čak i da cijeli svijet pripada tebi. Nećeš moći popiti ni kap vode, niti udahnuti nijedan dah. To je odredba Allaha, Moćnog i Uzvišenog. Dakle, ne treba sumnjati i pitati se: "Kako ćemo živjeti ovaj život? Šta da radimo?" To je nepotrebno, jer postoji garancija od Allaha: Dobit ćeš svoj dio. Niko to ne može spriječiti. Ni vještačka inteligencija, niti bilo šta drugo... Nekada su vunu nazivali "vještačkom", a danas razum nazivaju "vještačkim". Zato nema razloga za brigu. Vjerujte u Allaha, okrenite se Njemu. Pa bježite Allahu! (51:50) Allah, Uzvišeni, kaže: "Ako želite pobjeći, bježite Allahu, okrenite se Njemu." Srce vjernika počiva u miru. Ko nema vjere, stalno je u brizi i ne zna kuda dalje. Neka nam Allah svima podari tu divnu vjeru i ojača naš iman, inšallah.

Obavljajte namaz, dajite zekat i ruku činite sa onima koji ruku čine. (2:43) Allah, Uzvišeni i Svemogući, odredio je namaz kao glavnu stvar. Najvažnije u islamu je obavljanje namaza i davanje zekata. Pa ipak, ima nekih ljudi koji žele da veru praktikuju po sopstvenom nahođenju. Oni veruju da time čine dobro. Međutim, ništa ne može zameniti namaz. To znači da ništa ne može zauzeti mesto obaveznog namaza. Moraš ga obavezno obaviti. Šta god drugo da radiš – ne možeš to nadoknaditi. Nećeš moći da postigneš njegovu vrednost i nagradu. Ako ne obavljaš namaz, na onom svetu ćeš za svako propušteno vreme namaza morati da klanjaš osamdeset godina. Osamdeset godina – to je čitav jedan ljudski život. Čovek živi otprilike osamdeset godina. Toliko, dakle, traje ta obaveza. Zato neki kažu: „Ja radim rijazat.” Dobro, ali da li klanjaš? Ne. Kakva ti je onda korist od rijazata? Ni rijazat, ni tesbihat, ni sadaka – ništa od toga ne može zameniti namaz. Naredba u islamu i od Allaha, Uzvišenog i Svemogućeg, stub vere – to je namaz. Ako ne obavljaš namaz, možeš, što se mene tiče, sto godina činiti tesbihat ili sto godina postiti. Šta god da radiš sto godina, pa makar dubio na glavi – to ne menja nijedan jedini namaz. Pa ipak, neki ljudi... Neki kažu po sopstvenom nahođenju: „Ja ću to na svoj način.” Drugi slede reči drugih, ali ni to im ne donosi nikakvu korist. Ne samo da ne koristi, već čak i šteti – jer zapostavljaš obavezu, a baviš se dobrovoljnim. Dobrovoljna dela i tesbihat imaju svoju nagradu, ali ne zamenjuju namaz. To znači da moraš obavezno obavljati svoj namaz. Svoj tesbihat možeš raditi posle toga. I dobrovoljna dela možeš obavljati posle – radi šta god želiš. Isto je i sa postom. Prvo moraš ispostiti obavezni post. Posle toga možeš dobrovoljno postiti koliko god hoćeš. Nemoj reći: „Ne postim uz ramazan, već u neko drugo vreme – to će ga nadoknaditi.” To ga ne nadoknađuje. Ako ga naknadno postiš, nagrada neće biti ni hiljaditi, ni milioniti deo onoga što bi vredelo u pravo vreme. Ali ako ga obaviš na vreme, u vremenima koja je Allah, Uzvišeni i Svemogući, odredio, onda posle toga možeš činiti svako dobrovoljno delo koje želiš. Dobrovoljno dolazi posle. Prvo obaveza, pa onda dobrovoljno. Ono što se uradi pre obaveze, ne zamenjuje je. Zato čovek ne treba da postupa po sopstvenom nahođenju, već da sledi put koji je Allah pokazao. Nakon što ispuniš obavezu, možeš, kao što rekoh, raditi šta hoćeš. Čini tesbihat ceo dan, celu godinu – nema problema. Ako želiš da radiš rijazat, i za to postoji metod. Ako to radiš na svoju ruku, nema od toga koristi. Moraš od muršida ili šejha naučiti kako se to pravilno radi, ili dobiti njihovu dozvolu. U suprotnom, može biti opasno praktikovati rijazat na svoju ruku. Neka nas Allah ne prepusti našem sopstvenom egu. Ego kaže: „Želim da činim dobro” – a pritom može čoveka navesti na loše. Neka nas Allah sačuva od toga.

Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Dva rekata koja se klanjaju u zadnjoj trećini noći vrednija su od celog sveta i svega što on sadrži.” „Da nije preteško za moju zajednicu, učinio bih to obaveznim.” To znači: Sama ova dva rekata tehedžuda su dragocenija od celog sveta sa svime što je u njemu. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je toliko želeo da njegova zajednica obavlja ovaj namaz – čak je rekao: „Da nije tako teško, učinio bih to obaveznim.” Za našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, važile su neke obaveze koje za nas ne važe – bile su rezervisane samo za njega. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Čast vernika je u noćnom namazu.” To znači: Vernik musliman ima visok položaj kod Allaha. Njegova prava čast se pokazuje u noćnom namazu. Njegovo dostojanstvo leži u tome da bude zadovoljan onim što mu je Allah dao – ne očekujući ništa od ljudi. Ne tražiti ništa od ljudi, već samo od Allaha – to je pravo dostojanstvo vernika. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ustajte noću i klanjajte – pa makar to bila samo četiri ili dva rekata.” To se odnosi na vreme tehedžuda. Noćni namaz pre spavanja je nešto drugo – to nije tehedžud, već namaz pre počinka. „Svakom domaćinstvu koje je poznato po noćnom namazu, doziva jedan glasnik: ’O stanovnici kuće, ustajte na namaz!’” Allah, Azze ve Dželle, dakle šalje meleka onima koji redovno klanjaju noću, da ih probudi i pozove na namaz. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Noćni namaz se klanja po dva rekata.” Ne četiri odjednom, već nakon svaka dva rekata predati selam – tako se obavlja noćni namaz. „Ako se neko od vas boji da će nastupiti vreme sabah-namaza, neka za kraj klanja jedan rekat. Time će ukupan broj biti neparan.” Time se misli na vitr-namaz. U šafijskoj pravnoj školi on se sastoji od jednog rekata. Zato se uvek klanjaju dva rekata, a kada se približi sabah, prema šafijskom mišljenju dodaje se još jedan pojedinačni. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Noćni namaz se klanja po dva rekata – uvek dva, uvek dva.” „Ako se bojiš da će zora svanuti, završi jednim rekatom. Allah je Jedan i On voli neparno.” Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Dobrovoljni namazi noću i danju klanjaju se po dva rekata.” Osim toga, naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Noćni namaz se klanja po dva rekata. Najbolje je klanjati ga u sredini noći.” Ili kratko pre sabah-namaza – upravo to je tehedžud, noćni namaz. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Noćni namaz se klanja po dva rekata. Ali vitr-namaz se klanja na kraju noći kao jedan rekat.” To važi za druge pravne škole. U našoj pravnoj školi vitr-namaz se često klanja odmah nakon noćnog namaza. Može se klanjati i kasnije, ali tada postoji opasnost da se prespava. To se tretira različito zavisno od pravne škole. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Noćni namaz se klanja po dva rekata, i nakon svakog drugog rekata uči se tešehhud.” To znači: Tešehhud je neizostavan. U poniznosti pred Allahom i s dostojanstvom podižeš svoje ruke i moliš: „O Allahu, oprosti mi” – i preklinješ Ga. Ko to propusti, njegov namaz je nepotpun. Nakon namaza treba, dakle, podići ruke i moliti: „Neka Allah to primi.” Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Držite se noćnog namaza – pa makar to bio samo jedan rekat.” Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas opominje: „Držite se noćnog namaza.” „Jer to je bila navika čestitih pre vas, i to vas približava Allahu.” Ovaj noćni namaz je, dakle, bio uobičajen i kod naroda pre našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – oni su ustajali noću da bi služili Allahu. To čoveka približava njegovom Stvoritelju. To odvraća od greha. To briše počinjene greške i poništava grehe. I to tera bolesti iz tela. Ako je, dakle, bolestan neko ko noću ustaje da klanja, ta bolest će se, uz Allahovu dozvolu, povući od njega. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Prednost dobrovoljnog noćnog namaza nad dnevnim namazom je kao prednost tajne milostinje nad javnom.” To znači: Noćni namaz je – baš kao i tajno data milostinja – mnogo vredniji. Namaz, kada niko ne gleda, donosi ogromnu nagradu.

A milost Moja obuhvata sve. (7:156) Allah, Moćni i Uzvišeni, kaže: Allahova milost obuhvata sve; ona sve prima u sebe. Vrata milosti, vrata oprosta, širom su otvorena. Allah je učinio ova vrata tako širokim da ljudi mogu proći kroz njih i zadobiti Njegovu milost. Najveća blagodat za ljude je Allahova milost. Da bi ljudi mogli imati udela u tome, Allah je ostavio ova vrata otvorenim. Do samog kraja, odnosno do pred Sudnji dan, ova vrata milosti i oprosta ostaju otvorena. Bez obzira koliko je neko grešan ili koliko je nepravde počinio: on se može vratiti Allahu i proći kroz ova vrata. Ovo Allahovo svojstvo je poklonjeno ljudima; ono je otvoreno ljudima i ummetu Muhammeda. On im daje priliku da se pokaju. Ali ljudi to odbijaju i nastavljaju činiti zlo. Oni ustrajavaju u nepokornosti. Oni i dalje insistiraju na svojoj tvrdoglavosti. I zato će njihov kraj biti loš. Takvi ljudi ni na ovom svetu neće doživeti ništa dobro. Ima ljudi koji su čak gori od šejtana. Šejtan pored njih deluje gotovo bezopasno; toliko su zli ti ljudi, takve osobe zaista postoje. Oni ne žele ništa da znaju o Allahu ili Poslaniku, niti o veri niti o verovanju. A šta onda oni žele? Oni žele samo sopstveno zadovoljstvo, svoju zabavu; oni slede samo ono što njihov ego želi. Ali to im ne donosi nikakvu korist. Oni će večno goreti u tom zlu. Oni sami sebi pripremaju put u tu propast i loš kraj. Zato: Ne bežite od Allahove milosti. Ne bežite od Allahove milosti, već bežite ka Allahu. Požurite ka Allahovoj milosti. Ta vrata stoje otvorena, iskoristite ih. Ne smatrajte to nevažnim ili malim. Neki ljudi gledaju na sjaj ovoga sveta i dopuštaju da budu zavarani. To je kao fatamorgana u pustinji. Oni misle da je to voda, trče za njom, ali tamo ne nalaze ništa i bedno propadaju. Neka nas Allah sačuva od toga. To što čovek umre zbog obmane u pustinji nije ništa u poređenju sa pravom katastrofom: dopustiti da te zaslepi obmana sveta i prokockati svoj budući svet. To je prava nesreća. Allah ne dao, takav čovek se večno više ne može spasiti. Neka nas Allah čuva. Budimo svi deo Allahove milosti, nemojmo bežati od nje. Neka Allahova milost bude na nama, inšallah.

Iskrena vera pripada samo Allahu. (39:3) Ihlas znači iskrenost prema Allahu... Kada je ta iskrenost prisutna, čoveka ništa drugo ne brine. Sve što radiš mora biti u ime Allaha. Tvoji ibadeti su za Njegovo zadovoljstvo; tvoja dobra dela su za Njega; i dobro koje činiš ljudima mora biti za Allahovo zadovoljstvo. Učiniš nekome dobro, ali si posle razočaran i kažeš: "Ovaj čovek mi nije zahvalio." Činiš dobro, ali ako je onaj drugi nezahvalan, to te mnogo tišti. Ta tuga pokazuje da tvoje delo nije bilo u potpunosti za Allahovo zadovoljstvo. Postaje jasno da si očekivao zahvalnost, da ti neko treba biti priznat. Upravo to nije ihlas (iskrenost). Ne radiš to čisto radi Allaha, već mešaš svoju nameru sa drugim stvarima. A čim se pomeša, to više nije dobro. Korist i nagrada tvog dela – ako ne sasvim, onda većim delom – propadaju. Jer da je bilo radi Allahovog zadovoljstva, bio bi potpuno spokojan. Rekao bi: "Uradio sam to radi Allaha, jedino i isključivo za Njegovo zadovoljstvo." Da li zahvaljuju, da li im se sviđa ili su nezahvalni – to nije važno. Važno je samo da si to uradio čisto i iskreno u ime Allaha. Ne treba da se osvrćeš unazad. "Šta se desilo, šta je iz toga proizašlo?" "Hoće li mi to koristiti u budućnosti? Hoće li mi ovaj čovek pomoći?" "Hoće li mi ljudi zahvaliti? Hoće li mi biti zahvalni?" Na to ne smeš čekati. Ako tako razmišljaš, nisi to uradio radi Allaha, već radi koristi. Namera je pomešana; uprljao si to čisto delo. Zato je onaj ko to radi radi Allahovog zadovoljstva iznutra miran. On ne očekuje ništa ni od koga. Jedino čemu se nada jeste da je svoje delo poslao unapred za Ahiret. Nema razloga da se to pokvari. Kako se lepo kaže: "Učini dobro i baci ga u more." "Ako riba ne zna, zna Stvoritelj." Stvoritelj, odnosno Allah, Moćni i Uzvišeni, to zna. Šta riba mora da zna? I ljudi su kao ribe. Koju ribu želiš da uloviš da bi ti zahvalila? Ne možeš razmišljati o tome: "Ko je zagrizao, a ko nije?" Isto tako, tvoja dobra dela treba uvek da budu za Allahovo zadovoljstvo, inšallah. Neka nam Allah ne dozvoli da sledimo svoj ego (nefs). Čovek to želi, ego traži protivuslugu za učinjeno. Želi nagradu, makar to bilo samo suvo "hvala". Bilo da zahvaljuju ili ne... Ako zahvaljuju, zapravo zahvaljuju Allahu, jer si ti to uradio radi Njegovog zadovoljstva. Ako ne urade, onda ništa; to je nebitno. Važno je da je to radi Allahovog zadovoljstva – čisto i iskreno, inšallah.

Vernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata. (49:10) Allah, Svemoćni i Uzvišeni, kaže: Šejtan želi da poseje neprijateljstvo, zlo i mržnju među ljudima. To je zadatak šejtana. Gde god ima nečeg lepog, on pokušava da to pokvari. On Ademovoj deci ne želi ništa dobro. Nažalost, ljudi su postali igračka u njegovim rukama; oni rade ono što on traži. Šejtan upravlja njima po svojoj volji, a ljudi ga neprestano slede. Čak i unutar porodice postaju neprijatelji. Žena se zavađa sa mužem, muž sa ženom, brat sa bratom... To neprijateljstvo unutar porodice je nešto što Allah, Svemoćni i Uzvišeni, uopšte ne voli. "Muslimani su braća", kaže Allah, Svemoćni. Ako dođe do svađe među muslimanima, onda izmirite ih, kako bi se svađa okončala. Ako postoji problem ili sukob, Allah i naš Poslanik (neka su mir i blagoslov Allahov na njega) vole kada se to okrene na dobro i kada se dođe do pomirenja. On želi da muslimani budu jedinstveni i da se ne razilaze. Njihova srca se ne smeju razdvajati, to znači da se između njih ne sme pojaviti neprijateljstvo. U današnje vreme među ljudima i u porodicama vladaju neprijateljstvo, zlo i mržnja. Kada je tako, blagoslov nestaje. Njihova vera slabi. Jer se ne pokoravaju Allahovoj naredbi. Allah, Svemoćni i Uzvišeni, naređuje: "Volite jedni druge." A naš Poslanik (neka su mir i blagoslov Allahov na njega) kaže: "Niko od vas nije pravi vernik sve dok svom bratu po veri ne želi ono što želi samom sebi, i dok ga ne voli." Nije dovoljno samo biti musliman; vera uzdiže čoveka i društvo na viši i lepši stepen. Kod vernika ćete naći svaku vrstu dobrote. Od njih ne potiče nikakvo zlo. Zato bi pri svakoj svađi trebalo reći: "Druga strana sigurno ima valjan razlog, to je sigurno nesporazum." Ne treba odmah osuđivati drugoga. Mora se naći opravdanje za njega. Treba imati razumevanja i misliti: "Bio je loše volje, rekao je nešto ružno, ali se sigurno pokajao." Ne treba preuveličavati stvar i biti zlopamtilo, govoreći: "Ne, on mi je rekao to i to." Neka Allah podari ljudima dobar suživot. Braća i sestre, porodice, rođaci, poznanici, komšije – neka svi oni vode blagoslovljen i miran život, ako Allah da. Neka neprijateljstvo nestane. Neprijateljstvo nije ništa dobro. Samo šejtan voli neprijateljstvo; Allah, Svemoćni, ga ne voli. Neka nas Allah sačuva.

I ne umirite nikako drugačije osim kao muslimani (3:102) Allah, Moćni i Uzvišeni, kaže: "Ne priželjkujte smrt." Kada je čovjek očajan... Da nas Allah sačuva. Danas ljudi ne samo da priželjkuju smrt, već sebi i oduzimaju život. To je teška greška, ogromna zabluda i veliki grijeh. Kazna za to traje do Sudnjeg dana. Da nas Allah sačuva; onaj ko sebi oduzme život, trpi tu bol neprestano do Sudnjeg dana. Zato smo čuli od šejha Babe – da li je to hadis? –: Reći jednom u životu "La ilahe illallah Muhammedun resulullah" bolje je nego hiljadu godina u grobu. Zato moraš znati cijeniti vrijednost života koji vodiš. Samo zato što je neko potišten, reći: "Volio bih da sam mrtav", nije ni razumno ni dobro. Vjernik mora znati: Ako postoji problem, to je iskušenje od Allaha. I za to postoji nagrada. Za vjernika ništa nije uzalud; onome ko vjeruje u Allaha, ništa ne propada. Ali ljudi koji ne vjeruju u Allaha, koji Ga ne poznaju i ne prihvataju, neka žive koliko god žele. Neka pokušaju produžiti svoj život koliko god žele; čak i ako ga produže kroz prljavštinu i nasilje, nema od toga koristi. Ono što rade nije ništa drugo do grijeh na grijeh, neprestano griješenje. Njihova kazna je – da nas Allah sačuva – Džehennem, i to će biti vječni Džehennem. Zato moraš znati vrijednost ovog života i ne smiješ ga protraćiti. Kao što je naš šejh-efendija rekao: Reći jednom "La ilahe illallah" bolje je nego ležati hiljadu godina pod zemljom. Da Allah sačuva ljude od zla njihovog nefsa. Zlo nefsa i šejtana je toliko ogromno da čovjeka tjera na samoubistvo. Neki dopuste da budu zavedeni, iako znaju da je to grijeh. Da nas Allah sačuva. Da nas Allah ne odvoji od okeana razuma, inšallah.